Život 2.0

  Bijelo zlato i zeleno srce: Kratka crtica o čistoći Dok danas artičoke slažemo u laganu salatu za oporavak organizma, u carskoj Kini su majstori iz Jingdezhena usavršavali tajnu "bijelog zlata". Više od 1700 godina taj je grad u provinciji Jiangxi bio jedino mjesto na svijetu gdje se proizvodio porculan dostojan zmajskog prijestolja. Kineski carevi nisu cijenili samo estetiku; porculan je bio simbol asketske čistoće . Vjerovalo se da vrhunski prozirni porculan "odbija nečistoću" i čuva vitalnu energiju hrane. Postojala je čak i legenda da će se plemeniti celadon porculan (boje žada) rasprsnuti ako u njega ulijete otrov – bio je to rani, mitski oblik "sigurnosti hrane". Danas, kada na takav tanjur stavljamo artičoku, činimo zapravo isto što i stari majstori: tražimo sklad između onoga što unosimo u tijelo i onoga iz čega jedemo. Artičoka , sa svojim gorkim spojevima koji "ispiru" jetru, savršen je partner prozirnom porculanu koji slavi čistoću ...

  Svjetski dan rijetkih bolesti:   Život koji se možda ne vidi, ali se osjeća Svjetski dan rijetkih bolesti za mene nije samo datum. To je podsjetnik na put koji se ne vidi izvana – ali se živi svakog dana. Živim s iskustvom transplantacije. I to iskustvo me promijenilo na načine koje je teško objasniti nekome tko to nije prošao. Dan kada sam se vratila kući Postoji jedan trenutak koji nikada neću zaboraviti. Dan kada sam nakon svega – bolničkih zidova, aparata, neizvjesnosti i tišine – konačno došla kući. Otvorila sam vrata. A onda su dotrčali oni. Moji psi. Bez pitanja. Bez straha. Bez opreza. Samo čista, iskrena radost. Spustila sam se na pod i zagrlila ih. Onako kako se grli život. U tom trenutku sve je postalo stvarno. Nisam više bila pacijent. Nisam bila broj nalaza. Bila sam ja. Kod kuće. Živa. Među onima koji me vole bez objašnjenja. Taj zagrljaj je bio moj pravi početak. Rijetke bolesti su često nevidljive Danas, kada me netko pogleda, često vidi osobu koja “iz...