Život 2.0

  Bijelo zlato i zeleno srce: Kratka crtica o čistoći Dok danas artičoke slažemo u laganu salatu za oporavak organizma, u carskoj Kini su majstori iz Jingdezhena usavršavali tajnu "bijelog zlata". Više od 1700 godina taj je grad u provinciji Jiangxi bio jedino mjesto na svijetu gdje se proizvodio porculan dostojan zmajskog prijestolja. Kineski carevi nisu cijenili samo estetiku; porculan je bio simbol asketske čistoće . Vjerovalo se da vrhunski prozirni porculan "odbija nečistoću" i čuva vitalnu energiju hrane. Postojala je čak i legenda da će se plemeniti celadon porculan (boje žada) rasprsnuti ako u njega ulijete otrov – bio je to rani, mitski oblik "sigurnosti hrane". Danas, kada na takav tanjur stavljamo artičoku, činimo zapravo isto što i stari majstori: tražimo sklad između onoga što unosimo u tijelo i onoga iz čega jedemo. Artičoka , sa svojim gorkim spojevima koji "ispiru" jetru, savršen je partner prozirnom porculanu koji slavi čistoću ...

  Pizza koja miluje dušu (i novu jetru) Patlidžan glumi tijesto, a ja glumim da sam u Rimu   Dragi moji, ponekad su najjednostavniji trenuci oni u kojima najjasnije osjetimo zahvalnost. Danas je u mojoj kuhinji zamirisala pizza, ali ne bilo kakva. To je obrok koji je siguran, hranjiv i prilagođen ovom mom „novom podstanaru“ koji mi je darovao život. U mojoj kući svaki uređaj ima svoje ime jer su moji vjerni pomagači. Tako je perilica rublja Julka, perilica posuđa Jalža, sušilicu zovem Franca, dok je usisavač Joža. Najvažniji je ipak Štef - moj štednjak. Evo što je spremio danas: Tanjur pun zdravlja: Što kaže jetra? Kada biramo sastojke nakon transplantacije, svaki komadić hrane postaje čin pažnje prema sebi. Ova pizza s bazom od patlidžana prava je mala riznica benefita: Baza od patlidžana: Lagana je i lako probavljiva, što ne opterećuje probavni sustav. Bogata je vlaknima koja pomažu u regulaciji probave, što je ključno dok smo na imunosupresivima. Pasirana ra...

I za lica koje pokazujemo svijetu O personi, potrebi za pripadanjem i tihom povratku sebi   Jutro počinjem šalicom kamilice.   U ruci držim staru porculansku šalicu iz Kahle, proizvedenu još u vrijeme DDR-a. Nije luksuzna, ali je izdržala desetljeća svakodnevne upotrebe – baš kao i mnoge male stvari koje nas prate kroz život.   Kamilica smiruje probavu, opušta tijelo i blaga je za jetru – što je nakon transplantacije važnije nego ikad.   Njemački porculan Kahla Porzellan nastao je 1844. godine u malom tirinškom gradu Kahla, gdje je poduzetnik Christian Eckardt pokrenuo tvornicu s idejom da kvalitetno porculansko posuđe učini dostupnim širem građanstvu. Za razliku od aristokratskih manufaktura, Kahla se od početka usmjerila na čvrsto, funkcionalno posuđe namijenjeno svakodnevnom životu.   Tijekom 20. stoljeća tvornica je postala jedan od velikih proizvođača porculana u srednjoj Europi. U razdoblju Istočne Njemačke Kahla je proizvodila milijune komad...

                                                                                                    Oval za ribu i salata od cikle Postoje dani kad jelovnik nastaje iz inspiracije. Ima i onih drugih dana – kad ti se jednostavno ne da ići u dućan. Iz paketa ribljih fileta i dvije slasne kuhane cikle složila sam možda neobičan, ali nepcu vrlo ugodan kombo. Ribu sam ispohala koristeći psyllium i sezam za panirung (jedem hranu s niskim udjelom ugljikohidrata). Ciklu narezala i obilno je posipala češnjakom.   Za serviranje je došao na red oval  Wałbrzych. Grad u Šleskoj, nekadašnji njemački Waldenburg ima porculansku tradiciju koja seže u 19. stoljeće. Nakon Drugog svjetskog rata granice...

  Svjetski dan rijetkih bolesti:   Život koji se možda ne vidi, ali se osjeća Svjetski dan rijetkih bolesti za mene nije samo datum. To je podsjetnik na put koji se ne vidi izvana – ali se živi svakog dana. Živim s iskustvom transplantacije. I to iskustvo me promijenilo na načine koje je teško objasniti nekome tko to nije prošao. Dan kada sam se vratila kući Postoji jedan trenutak koji nikada neću zaboraviti. Dan kada sam nakon svega – bolničkih zidova, aparata, neizvjesnosti i tišine – konačno došla kući. Otvorila sam vrata. A onda su dotrčali oni. Moji psi. Bez pitanja. Bez straha. Bez opreza. Samo čista, iskrena radost. Spustila sam se na pod i zagrlila ih. Onako kako se grli život. U tom trenutku sve je postalo stvarno. Nisam više bila pacijent. Nisam bila broj nalaza. Bila sam ja. Kod kuće. Živa. Među onima koji me vole bez objašnjenja. Taj zagrljaj je bio moj pravi početak. Rijetke bolesti su često nevidljive Danas, kada me netko pogleda, često vidi osobu koja “iz...