Život 2.0

  Vilica kao odraz manire Svakodnevna kultura blagovanja Vilica je danas nezaobilazan dio pribora za jelo, ali njezin put do svakodnevnog stola bio je iznenađujuće dug. Stoljećima su ljudi jeli uglavnom rukama, uz pomoć noža i žlice, dok se vilica u Europi postupno probijala kroz slojeve kulture, običaja i društvenih promjena. Prvi oblici vilica pojavili su se još u doba starog Rima, ali nisu služili kao osobni pribor za jelo. Koristile su se ponajprije u kuhinji za posluživanje hrane. Te rane vilice imale su dva zupca i bile su više nalik današnjim kuhinjskim alatima nego stolnom priboru. Vilica kao osobni predmet za jelo počela se širiti tek u srednjem vijeku, ponajprije u Italiji i na području Bizanta. U početku je bila rijetkost i simbol luksuza. Kada je bizantska princeza u 11. stoljeću donijela vilicu na venecijanski dvor, mnogi su je smatrali pretjeranom ili čak neprirodnom navikom. Tek tijekom renesanse vilica se postupno ustalila na europskim stolovima. U tom razdo...

 PRIBOR ZA JELO Predmeti koji čine dom Nakon serijala o porculanu i hrani, na blogu započinje novi mali niz tekstova – ovaj put o predmetima koje svakodnevno držimo u ruci za stolom. Žlica, vilica i nož toliko su uobičajeni da o njima rijetko razmišljamo. A ipak, svaki od tih komada pribora ima svoju dugu povijest: od drvenih i koštanih alata u najstarijim kuhinjama do elegantnih srebrnih ili čeličnih setova na današnjem stolu. U novom serijalu istražujem kako su nastali osnovni komadi pribora za jelo, kako su se kroz stoljeća mijenjali i kada su postali dio svakodnevne kulture stola . Serijal počinje s najstarijim među njima – žlicom, predmetom koji prati ljudsku kuhinju već tisućama godina. Ponekad upravo najjednostavniji predmeti kriju najzanimljivije priče . ŽLICA Žlica je jedan od najstarijih alata za jelo u ljudskoj povijesti . Prve “žlice” zapravo nisu bile izrađeni predmeti, nego prirodni oblici – školjke, komadi drveta ili izdubljeni kamen – kojima su ljudi zahvaćali tekuć...

  Ovaj serijal postova o tradiciji proizvodnje porculana u svijetu završavamo europskim draguljem - Villeroy & Boch. Kratka povijest porculana Villeroy & Boch Porculan brenda Villeroy & Boch jedan je od najprepoznatljivijih u Europi i svijetu. Njegova priča započinje sredinom 18. stoljeća i predstavlja spoj tradicije, inovacije i vrhunskog dizajna koji traje više od 275 godina. Počeci sežu u 1748. godinu , kada je François Boch sa svoja tri sina pokrenuo malu manufakturu keramike u mjestu Audun-le-Tiche u današnjoj Francuskoj. Obitelj Boch ubrzo je postala poznata po kvalitetnoj stolnoj keramici i inovacijama u proizvodnji. Paralelno s njima, 1791. godine Nicolas Villeroy osniva vlastitu tvornicu keramike u mjestu Wallerfangen u Njemačkoj, gdje uvodi nove tehnike ukrašavanja i industrijske proizvodnje. Prekretnica dolazi 1836. godine , kada se dvije obiteljske tvrtke spajaju i nastaje kompanija Villeroy & Boch. Ovo udruživanje omogućilo je snažan razvoj proizvodnje...

  Povijest porculana iz Dehue (pokrajina Fujian) predstavlja jedno od najfascinantnijih poglavlja kineske keramike, poznato na Zapadu pod romantičnim nazivom "Blanc de Chine" (bijelo iz Kine). Evo ključnih faza razvoja ovog "dragulja" istočnjačke umjetnosti: 1. Rani počeci (Dinastije Song i Yuan) Dok su drugi centri poput Jingdezhena dominirali plavo-bijelim porculanom, Dehua je iskoristila bogata lokalna ležišta kaolina s iznimno niskim udjelom željeza. Karakteristike: Rana keramika bila je usmjerena na praktičnost i izvoz. Trgovina: Putem svile i pomorskih puteva, predmeti iz Dehue stizali su do jugoistočne Azije i islamskog svijeta. 2. Zlatno doba (Dinastija Ming, 1368. – 1644.) U ovom razdoblju Dehua porculan postiže svoj vrhunac i prepoznatljivu estetiku. "Bjelokosna bijela": Razvijena je glazura tople, mliječne nijanse koja podsjeća na bjelokost ili žad. Za razliku od hladnijih, plavičastih tonova drugih regija, ovaj porculan ima duboku, baršunas...

  Bijelo zlato i zeleno srce: Kratka crtica o čistoći Dok danas artičoke slažemo u laganu salatu za oporavak organizma, u carskoj Kini su majstori iz Jingdezhena usavršavali tajnu "bijelog zlata". Više od 1700 godina taj je grad u provinciji Jiangxi bio jedino mjesto na svijetu gdje se proizvodio porculan dostojan zmajskog prijestolja. Kineski carevi nisu cijenili samo estetiku; porculan je bio simbol asketske čistoće . Vjerovalo se da vrhunski prozirni porculan "odbija nečistoću" i čuva vitalnu energiju hrane. Postojala je čak i legenda da će se plemeniti celadon porculan (boje žada) rasprsnuti ako u njega ulijete otrov – bio je to rani, mitski oblik "sigurnosti hrane". Danas, kada na takav tanjur stavljamo artičoku, činimo zapravo isto što i stari majstori: tražimo sklad između onoga što unosimo u tijelo i onoga iz čega jedemo. Artičoka , sa svojim gorkim spojevima koji "ispiru" jetru, savršen je partner prozirnom porculanu koji slavi čistoću ...